"S 14 sam morao donijeti najvažniju odluku u svom životu: Znao sam da će biti jako teško"

Marin Čilić napisao je, uz pomoć Andrewa Eichenholza, za ATP priču o svome putu "ni od čega" praktički do vrha svijeta. Rad, požrtvovnost, obitelj koja je stala uz njega i jedan veliki san malenog dječaka iz Međugorja. Prenosimo vam njegovu priču.

“Ali tko će raditi na polju?

Kada je moj djed upitao to moga oca, koji je tada imao 14 godina, njegova je sudbina bila zapečaćena: svoj život će započeti na poljima duhana. Jedan od očevih ujaka, koji je bio i direktor nogometnog kluba, posjetio ih je u Međugorju, vrlo malom gradu u Bosni i Hercegovini. Htio je odvesti mog oca u Hrvatsku kako bi nastavio školovanje i igrao nogomet, što je bilo uzbudljivo, jer je jako volio igrati taj sport.

Ali moj otac je morao ostati kod kuće kako bi pomogao baki i djedu u poljima i vinogradima. Baka i djed znali su živjeti samo od teškog rada, a sami to nisu mogli. Do trenutka kada je moj otac dobio viziju nečega izvan polja - započeo je s teškim radom - bilo je prekasno za njega. Ostanak kod kuće u ranim godinama spriječio ga je da ostvari svoje dječačke snove. To nikada neće biti moj put; moji su roditelji odlučili da je vrijeme da se prekine taj krug.

Međugorje ima manje od 4000 stanovnika, poznato je po Gospinom ukazanju, a ne sportskim uspjesima. Prvi teniski teren u gradiću izgrađen je samo nekoliko godina prije nego što sam se počeo baviti sportom, koji je postao popularniji s uspjehom Gorana Ivaniševića. Roditelji su me malo pogurali da uđem u tenis, osobito jer su ga igrali moj ujak i bratić, koji su tada živjeli u Njemačkoj. Kad sam imao sedam godina, posjetili su nas u Međugorju i tada sam počeo igrati tenis. Međutim, bilo je malo resursa na tom području a teren na kojem sam počeo bio je sav grbav i u jako lošem stanju.

Tu je došla do izražaja očeva ljubav prema građevini. Nikada nije igrao tenis, samo ga je gledao na televiziji. No, dok su drugi u našem kraju gradili urede i poslovne prostore za iznajmljivanje korporacijama, on je umjesto toga zamišljao stvari koje bi moja braća i ja mogli postići u tenisu. Imali smo ogromno dvorište i 1996., kada sam imao osam godina, moj otac je odlučio u njemu izgraditi teniski teren. Djed i baka rekli su mu da je ta ideja potpuno luda. I to je stvarno bila.

Ali otac je imao viziju i želio mi je pružiti najbolju moguću priliku da uspijem u životu. I prije nego što sam to shvatio, počeli su se dolaziti ​​veliki kamioni koji su dovozili glinu. Ispod toga je bila drenaža, s pijeskom i drugim materijalima. Još uvijek se sjećam kako bi nam tijekom ljeta trebalo skoro dva sata da u potpunosti zalijemo teren jer je vrtno crijevo spojeno na našu slavu u vrtu nije bilo veliko. Često smo provodili više vremena zalijevajući teren nego igrajući.

Ali znao sam da imam sreće samo što imam taj teren. Nitko u Međugorju nije znao što je potrebno za uspjeh u tenisu. Nekoliko ljudi koji su ga igrali činili su to iz zabave. Imati teren bila je prilika sama za sebe i potaknula je moju ljubav prema tenisu od samog početka.

Napori moje obitelji učinili su me prilično odgovornim kada sam igrao. Sve sam svoje zadatke shvatio vrlo ozbiljno. Tijekom vježbanja bio sam izuzetno marljiv i pridržavao sam se svih uputa. Od malih nogu sam pokazivao talent i trenirao s trenerom u obližnjem gradu udaljenom 10 minuta vožnje, ali dalje od toga nije bilo puno mogućnosti za napredak kao igraču. 

Kad sam imao 13 godina, netko je napisao članak o mojim snovima da zaigram u Wimbledonu. Ali s resursima koje smo imali - kao obitelj i kao grad - to je stvarno bio nemoguć san. U Međugorju nisam imao nikoga s kim sam mogao igrati, osim mog prijatelja Ivana Dodiga i njegovog brata Mladena. Morao sam donijeti najvažniju odluku u svom životu kada sam imao 14 godina: ostati kod kuće s obitelji i nastaviti školovanje ili se preseliti u Zagreb – dom Hrvatskog teniskog saveza i trening centra – kako bih sebi dao najbolju šansu za napredak.

Znao sam da će biti jako teško napustiti obitelj koja mi je uvijek značila sve. Ali uz njihovu punu podršku, odlučio sam napraviti taj potez. Bilo je dosta teških dana. Srećom, Zagreb je bio dovoljno blizu da sam mogao odlaziti kući u posjete.

Svakih šest do osam tjedana uskočio sam u autobus u 21 ili 22 navečer i stigao bih kući u 6 ili 7 ujutro. Sjedio bih tako i razmišljao o svom snu da postanem profesionalni tenisač. Bilo je malo vjerojatno da ću uspjeti, moram to reći, ali davao sam sve od sebe.

Morao sam se pojaviti na svakom treningu u Zagrebu. I nisam propustio niti jedan. Priliku sam shvatio vrlo ozbiljno i bio sam na oprezu, iako nije bilo lako izbivati iz kuće u tim godinama. Moram priznati da je bilo jako teško. Koliko god da je moja zagrebačka obitelj bila velika – živio sam s kumom i njegovom ženom – ipak sam odselio u veći grad daleko od obitelji i prijatelja s kojima sam odrastao. Ali vjerujem da je dio moje snage, smirenosti i unutarnjeg mira koji sam pronašao došao iz mog odgoja i podrške moje obitelji. Uvijek sam vjerovao da će me Bog voditi u pravom smjeru. Uvijek se pokušavam prisjetiti tih početaka, jer ponekad sami sebe ulovimo kako želimo i tražimo još i više u životu.”

Uvijek pokušavam gledati na te početke jer se nekada uhvatimo da uvijek želimo više i više. Uhvatio sam sebe u trenucima kada se nisam zabavljao na terenu. Kada sam tek krenuo trenirati bilo je za radost, zato se to podsjećam kroz uspone i padove kao profesionalni tenisač.

U nekom trenutku karijere zapitaš se hoćeš li ikada osvojiti veliki naslov ili ostvariti svoje snove. Ali ništa nije dano. Sjećate se onog članka o mojim Wimbledon snovima? Moji ga roditelji i dalje imaju kod kuće i to je podsjetnik za sve ove godine teškog rada koji je bio potreban da bih došao tu gdje jesam. Dosanjao sam san o igranju na Wimbledonu, igrao sam finale Australian Opena, osvojio US Open i proveo većinu svoga života igrajući sport u koji sam se zaljubio kao sedmogodišnjak u dvorištu mojih roditelja.

Nevjerojatno je što sam uopće postao profesionalac. Ispunio sam toliko puno snova koje sam mislio da nikada neće postati stvarnost i dugo sam razmišljao kako pomoći drugima. Prvo nisam znao kako. Uvijek sam htio vratiti društvu i uvijek sam htio napraviti više. Ali znao sam da je bitno učiniti to sistematično. (...) To je bila ideja iza Fondacije Marin Čilić 2016. godine. Činimo sve što je u našoj moći da pomognemo djeci u potrebi, kroz školarine, motivacijske govore, kroz vođenje do pravog puta. Postoji puno mladih talenata koji dolaze iz razvojnih područja ili koje njihove obitelji ne mogu podržati. Nadam se svijetu u kojemu će sva djeca imati priliku postići svoj puni potencijal. (...)

Znam kako se ta djeca osjećaju jer sam i ja bio tu. Sjećam se kako sam, kada bih došao kući busom iz Zagreba, razmišljao o tome hoću li ikada postati profesionalni tenisač. Nisam znao što će mi budućnost donijeti niti jesu li moji ciljevi mogući. Za svu djecu koja se pitaju isto, učinit ću sve što mogu kako bih pomogao da njihovi snovi postanu stvarnost.